Veliki četvrtak

Veliki četvrtak (Tajna večera)

VELIKI ČETVRTAK (grč: Μεγάλη Πέμπτη), četvrtak Strasne (Stradalne) sedmice, u svojoj službi seća se sveštenog omivanja nogu Apostola od strane Spasitelja Tajne večere, odnosno ustanovljenja Svete tajne Evharistije, natprirodne molitve i predaje Gospoda Isusa Hrista u ruke grešnika. Oplakujući početak Gospodnjih stradanja.

Veliki petak

Crkva se u isto vreme mistično raduje povodom ustanovljenja Svete Evharistije – tajne Hristovog Tela i Krvi, tajne Svetog Pričešća. Od izrečenih reči: “Ovo činite u moj spomen…” (Lk 22,19; 1 Kor 11,24), pa do danas, Sveta Evharistija služi se na svim Pravoslavnim prestolima dokle Gospod ponovo ne dođe.

U toku večere, Gospod je otkrio izdajstvo jednog od svojih učenika, a potom je sa svojim učenicima otišao u Getsimanski vrt, gde je svojom ličnom molitvom ukazao da je molitva za vreme nevolja, stradanja i iskušenja najveća snaga za podnošenje svih životnih poteškoća, pa i telesne smrti.

Na Liturgiji Velikog četvrtka osvećuje se, po potrebi, Sveto miro u sabornim hramovima u sedištima autokefalnih crkava, čije je varenje počelo na Veliki ponedeljak. Na ovoj Liturgiji takođe se osvećuju i pripremaju pričasni darovi za bolesnike, koji se na časnim trpezama čuvaju preko cele godine.

Umesto heruvimske pesme, pričasne i pesme “Da ispolnjatsja..” peva se deo molitve pred Pričešće: “Večeri tvojeja tajnija..” Uveče se drži veliko bdenije i čita se Dvanaest strasnih Jevanđelja, u kojima su opisana stradanja Gospodnja.

Za uspomenu na omivanje nogu od strane Spasitelja, u sabornim hramovima pojedinih crkava i danas se vrši čin omivanja nogu posle odslužene arhijerejske Liturgije Sv. Vasilija Velikog, naročito u Jerusalimu. U Srpskoj Pravoslavnoj crkvi, ovaj čin se vršio već u prvoj polovini četrnaestog veka, kao što se vidi iz Tipika srpskog Arhiepiskopa Nikodima. U Karlovačkoj Mitropoliji obnovio ga je Mitropolit Pavle Nenadović.

U takovskom kraju na ovaj dan se boje vaskršnja jaja. Ponekad farbanje jaja traje tri dana, protežući se na Veliki petak i Veliku subotu, i to isključivo pre podne. Stariji ljudi pamte da su se nekad jaja farbala broćom, koprivom i ljuskom od luka, a kasnije i varzilom.

Na Veliki četvrtak i u Pčinji boje jaja, samo to rade rano ujutru pre izlaska sunca. Prvo obojeno jaje deca odnose na njivu, koja je prva uzorana prošle jeseni i tu ostavljaju u oranici da ga sunce ogreje. Posle podne se jaje vraća u kuću, gde se čuva cele godine. Neko ga zatrpa ozimim usevom, i u oba slučaja ga zovu “čuvarkuća”. Na ovaj dan se ne ore i ne obrađuje zemlja.

Srbi na Kosovu u ranu zoru oboje samo jedno jaje koje se zove “strašnik“. Dok je još sveže od boje, majka ga trlja po obrazima dece. Posle toga se boje ostala jaja, a “strašnik” se ostavlja na vidno mesto u ložičarki. To prvo jaje se dobro čuva da se ne razbije.

Similar Posts