Lazareva subota - Vrbica

 

Vrbica – Lazareva subota

Narodni običaji

U danima Cvetne nedelje bio je običaj da se narod kiti vrbom i koprivom. Lazareva subota se vezuje i za srpskog kneza Lazara koji je mučenički postradao na Kosovu 1389. godine. Veruje se da su tom prilikom dve Lazareve sestre kukale za bratom i da su se pretvorile u kukavice. Mašta našega naroda je – koliko zbog žalosti za izgubljenim Kosovom toliko i zbog zajedničkog imena Lazar, i za biblijsku ličnost i za ličnost iz naše istorije – vezala i identifikovala ova dva motiva, ali je biblijski motiv izvoran: nije u pitanju samo Lazar, nego i njegove dve sestre koje su za bratom plakale, Marta i Marija, kaže Crkveno Predanje (Jn 12).

Primarno utemeljenje i značenje Lazareve subote jeste uspomena na Hristovog prijatelja Lazara koji je bio umro pa ga je Hristos na ovaj dan ponovo oživeo, tj. vaskrsao, što znači vratio u ovaj nepreobraženi svet fizičko-hemijske stvarnosti, da bi nastavio da živi, a onda opet da umre prirodnom smrću.

Vrbica pada na Lazarevu subotu, šestu po redu u Velikom ili Vaskršnjem postu. To je praznični dan u koji se ne rade teži poslovi. Ovoga dana deca su išla sa učiteljem i sveštenikom da naberu vrbove grančice, koje su donošene u crkvu gde su, sutradan, na Cveti, osveštavane i razdavane prisutnima koji su ih nosili kući i kao svetinju držali za ikonom.

Vrbica – Lazareva subota

Vrbica je dan dečje radosti. Deca pevaju prigodne pesme i vesele se uz zvuke zvončića koje na vrpcama nose ο vratu. U nekim krajevima se od vrbovih prutića plete venac i njime kiti ikona.

Takovci su organizovali povorke “lazarica” i “dodola”. Lazarice su bile udešene, čiste u novim odelima, bogato iskićene, predstavljajući dolazak letnjeg perioda. Bile su rado dočekivane po kućama i darivane hranom i pićem. Grupu “lazarica” sačinjavaju šest ili više neudatih devojaka od 14-20 godina i to dva “lazara” i četiri “lazarice”: dve “prednjice” i dve “zadnjice”. Prvi “lazar” je najstarija, najviša i najlepša devojka, a zadnjice su najmlađe i najmanje levojke. Ponekad su to i devojčice i od sedam godina. “Zadnjice” su devojke koje prvi put učestvuju u “lazaricama”. One će naredne godine biti “prednjice”, a zatim muški ili ženski “lazar”. Ova postupnost ukazuje na postepeno uvođenje devojčica u red devojaka.

Rano ujutru “lazarice” oblače svečanu narodnu nošnju i pri tom im pomaže “lazarova” majka.

Iz kuće “lazara” povorka, u kojoj napred idu “lazari”, a za njim “prednjice” i “zadnjice” ide prvo na izvor kod koga, dok “lazari” i “prednjice” stoje u polukrugu, “zadnjice” igraju, a ostale pevaju “Dobro jutro studna vodo”. Zatim se sve devojke umiju na izvoru.

Posle toga vraćaju se u kuću “lazara” i dok idu kroz šumu, preko polja, livada i pored ovaca ili orača pevaju pesme namenjene šumi, polju, njivi, livadi… Pred kućom ih dočekuje domaćica i posipa žitom, a “lazarice” je ljube u ruku, ulaze u kuću gde doručkuju za sofrom. Kad završe sa jelom, običaj je da sve odjenom bace kašike na sofru. Odatle kreću po celom selu od kuće do kuće i pred svakom igraju i pevaju pesme namenjene prvo kući, a zatim i svim ukućanima.

Similar Posts