Sveti Đorđe – Đurđevdan
Kićenje kapija i ulaznih vrata venčićima od poljskog cveća samo je jedna od svetkovina kojih je na dan svetog Đorđa, koji je ubio aždahu, više nego na bilo koji drugi prolećni praznik.
Đurđevdan obiluje svetkovinama i obredima iz drevnih, prethrišćanskih vremena pogotovo u stočarskim predelima. U tim krajevima su i do danas uz Đurđevdan sačuvani običaji koji svedoče o svetkovini opšteg buđenja u prirodi – obredna prva muža ovaca, žrtvovanje jagnjeta, ritualno kupanje, đurđevdanski uranci kraj kladenaca ili česama kao prirodnih svetilišta, devojačko pletenje venaca uz prigodno pevanje (“O Đurđevu uranak se sprema, ništa lepše od proleća nema!”).
Veliki praznik Đurđevdan je i od takozvane deobne važnosti, jer uzima se kao završetak zimske polovini godine, odnosno počinje letnja polovina godine – đurđevdansko polugođe kada se pale i “mangupske furune” (počinje toplo vreme).
Sveti Đorđe – Đurđevdan
Na Đurđevdanak (hajdučki sastanak) i Mitrovdanak (hajdučki rastanak) nekada se i državi plaćao danak – dva puta godišnje – za Đurđevdan i Mitrovdan.
Marva se na Đurđevdan šibala vrbovim i drenovim prućem radi zdravlja i napretka stada i krda. U nekim krajevima stoka se kadila tamjanom, a u mravinjak su zakopavali stočni kolač (stočni poskur), grumen soli i živo kokošje jaje da prenoće, ne bi li se stoka patila (množila) kao mravi (koliko mrava – toliko brava).
