Ispovest bez pokajanja. Performans Nikolaja Stavrogina
Piše: Nikita Sjundjukov
Ne sećam se u kom članku o Dostojevskom sam pročitao tu frazu: „ispovest bez pokajanja“. Tako je opisana situacija sa „ispovedanjem” Stavrogina, junaka „Zlih duhova”. U cenzurisanom poglavlju „Kod Tihona“ Stavrogin starcu govori o svom planu: on želi da odštampa jedan mali list papira sa opisom svog strašnog greha i da onda taj list hartije pošalje policiji i urednicima svih novina – sa ciljem da ljudi „sve znaju i pogledaju [ga], a on njih. I što više, to bolje.”
Tako Stavrogin zamišlja ispovest – obavezno javnu, pompeznu, sa ruskom smelošću i širinom. Starac Tihon mu odgovara začuđujućom dijagnozom: „Ti kao da već unapred mrziš sve one kojima nameravaš da se ispovediš“.
Eto, ta Stavroginova poza mi se čini paradigmatičnom za naše buduće društvo. Svi mi zaista želimo da se ispovedimo, da se „razgolitimo” i time demonstriramo svoje oslobođenje od „trulih užadi” morala kojim nas je društvo vezalo. Kroz ispovest mi kao da postajemo viši od samog tog društva – makar samo time što smo se usudili da se pred njim ogolimo. Mi gradimo zid „nove iskrenosti“, sa čije visine ih posmatramo, a oni nas muklo prekorevaju iz nizije svojih kompleksa. Ali u tome i jeste problem: mi ne želimo da se ispovedamo u zaključanoj prostoriji, već upravo pred nekim – i zato unapred mrzimo primaoce naše ispovesti.
Zašto? Pa zato što samo ova „istina“ i ispovest nisu dovoljni; potrebno im je i pokajanje, svest o svojim gresima i pokajanje za njih. Bez ovoga, kažu, priznanje neće biti stvarno. Ali šta ako svoje grehe ne smatramo gresima? Šta ako ispovest uopšte nije ispovest, već želja da se obnažiš, da se pokažeš kakav jesi, jer sve što je prirodno nije ružno?
A i ko su sudije? Popovi, koji i sami imaju balvan u oku: „mercedesi“, mučenja, patrijarhat? Zemlja puna pijanica, degenerika i Putinovih glasača? Roditelji, možda, koji su, u stvari, krivi za sve moje traume? Ne, hvala, neću pred njima da se kajem, i nemam za šta; ali ispovest da, ona je dobrodošla, ako malo razmislim, to je skoro optužba, optuživanje njih da su me doveli do same tačke da se moram ispovediti. Da je društvo normalno i tolerantno, onda ne bi bilo potrebe ni za kakvom ispovešću, svi bi šetali goli, voleli bi jedni druge i bili bi time potpuno zadovoljni.
Naravno, ja preterujem, a u stvarnosti je situacija mnogo komplikovanija i ozbiljnija nego što izgleda. Želja za „ispovedanjem bez pokajanja“ može biti inspirisana potpuno hrišćanskim idejama – ili barem njihovim tumačenjem. Na kraju krajeva, briga za „ponižene i uvređene“, otkrivanje njihove ružne istine, vraćanje njihovog dostojanstva nalazi se u samom srcu hrišćanskog učenja.
Pomenuo sam roditelje – uzmimo za primer instituciju porodice. Porodični odnosi su, ako ne prvi, onda neposredni cilj „ispovesti bez pokajanja“: tu čovek prvi put na sebe navlači trule konopce javnog morala i prolazi kroz „primarnu socijalizaciju“. Mogućnost emancipacije povezuje se i sa ponovnim sastavljanjem porodice: emancipare, prema rimskom pravu, pretpostavlja oslobađanje deteta od očinske vlasti.
Tema očeva i dece jedna je od centralnih u stvaralaštvu Dostojevskog. Čak je planirao i da napiše istoimeni roman, ali nije uspeo; nakon toga, vratio se na ovu temu u romanu „Braća Karamazovi“. Na suđenju za ubistvo Fjodora Karamazova, advokat Fetjukovič naglašava emancipaciju, odnosno oslobađanje sina od očinske vlasti. Sama bezuslovnost ove vlasti, smatra Fetjukovič, počiva samo na jednoj mračnoj predrasudi. Advokat poziva publiku na humanost, opravdanu razumom i iskustvom: „To će, onda, biti istinsko hrišćansko delo, ne samo mistično, već razumno i zaista čovekoljubivo delo“.
Zanimljivo je da hrišćanstvo ovde ide paralelno sa humanizmom, da se praktično s njim poistovećuje. A šta zahteva Fetjukovičev humanizam? „Neka sin stane pred svog oca i smisleno ga upita: Oče, reci mi: zašto sam ja dužan da te volim? Oče, dokaži mi da treba da te volim? – i ako je taj otac jak i sposoban da mu odgovori i dokaže, onda je to prava normalna porodica, ne zasnovana samo na mističnim predrasudama, već na razumnim, samoodgovornim i strogo humanim osnovama. U suprotnom, ako otac to ne dokaže, toj porodici je kraj: on mu nije otac, a sin stiče slobodu i pravo da od sada svog oca smatra strancem, pa čak i neprijateljem!“
Šta se dešava? Zašto otac odjednom postaje neprijatelj? I o kakvim mističnim predrasudama govori Fetjukovič?
U tradicionalnoj ispovesti, osoba koja se ispoveda nije samo subjekt – onaj koji govori i sudi o svojim gresima, već istovremeno deluje i kao objekat – onaj čiji se gresi osuđuju. Očigledno je da je ova transformacija subjekt-objekt odnosa nezamisliva bez trećeg – Onoga pred čijim licem se ispovest dešava. Ovde funkcioniše ista logika kao i sa drvetom koje pada u bezljudnoj šumi: nema uha koje bi tihe talase pretvorilo u zvuk; nema Svetlosti koja bi ispovest pretvorila u pokajanje. Ogrnuta odeždom svetovnog prava, ispovest se odjednom zaoštrava – i postaje optužba.
Sin, koji pred svog oca postavlja pitanje o svrsishodnosti srodničke ljubavi, zauzet je ne toliko ispovešću koliko ispovedanjem, iznošenjem svog autonomnog sistema pogleda. Kome je upućena ova ispovest bez pokajanja? Stavrogin, recimo, nema oca, on ni u Boga baš ne veruje, već samo u ličnog demona. Da, ispovest je upućena ocu, ali istovremeno – i samom onom koji se ispoveda; jer, kao što piše Bibihin, „sadašnji ja je pripremljen mnome pređašnjim; rođen, doveden do onoga što jesam, ili do onoga što me sprečava da budem“.
U ispovesti bez pokajanja, mi tražimo opravdanje – ili potvrdu – pred samim sobom, ali to je očigledno gubitnički predlog, jer pravo ja uvek zaostaje za traženim ja. Fetjukovič odgovara Bibihinu: „ljubav prema ocu, koju otac nije opravdao, predstavlja apsurd, nemoguća je“.
Zanimljivo je da isto mišljenje deli i drugi pristalica sekularnog morala, bogoborac Ivan Karamazov: „Po mom mišljenju, Hristova ljubav prema ljudima je svojevrsno, na zemlji nemoguće čudo. Istina, on je bio bog. Ali mi nismo bogovi“.
Sveta tajna ispovesti
Vratimo se Stavroginu. Pažljivo saslušavši plan njegove javne ispovesti, starac Tihon odgovara Stavroginu čudnim savetom: „Tebe savladava želja za mučeništvom i samožrtvovanjem; pobedi tu svoju želju, odloži listiće i svoju nameru – i tada ćeš sve pobediti. Svu svoju gordost i svog demona posramićeš! Na kraju ćeš biti pobednik, dobićeš slobodu…”
Tihon oseća neiskrenost Stavroginovog pokajanja; oseća da je čin javne ispovesti upravo to: akcija, performans, predstava, još jedan ekscentrični ispad sa ciljem potvrđivanja sopstvene volje: ja to mogu da uradim, a vi, tako vaspitana i moralna gospodo, ne možete mi ništa, nego ćete mi čak i zavideti, jer niste u stanju da se spustite u takav ponor, kao što niste sposobni ni da se popnete na vrhove.
A on, Stavrogin, može sve, njemu je sve potčinjeno: „Uveren sam da bih mogao da proživim ceo život kao monah, uprkos zverskoj sladostrasnosti kojom sam obdaren i koju sam uvek izazivao“.
Tihon genijalno razobličava ovaj Stavroginov pseudomoralni patos, uočavajući u njemu gordost, uzaludan pokušaj da se obnovi prvobitni identitet.
Sličnu situaciju opisuje Blaženi Avgustin. Ispovednici poput Stavrogina „idu protiv struje; raskinuvši sa društvom, oni se drsko raduju svojim zatvorenim krugovima i raskidu sa ljudima, zavisnim od svojih privrženosti i svojih neprijateljstva…“ I takvim grešnicima Bog nudi svoju milost, „…ali samo ako protiv Tebe ne podignemo rog lažne slobode, pohlepno nastojeći da dobijemo više, rizikujući da izgubimo sve; ljubeći svoje više nego Tebe, opšte Dobro“.
Meni se čini da je značajan deo savremene javne kulture zasnovan upravo na stavroginskoj „ispovesti bez pokajanja“. Sledeći svetiteljevu reč, nazovimo taj argument – „rog lažne slobode“. Takva sloboda se pothranjuje izolacijom i gordošću, odsecanjem sebe od svih ostalih. Otkazivanje kulture, auto-fikcija, prevladavanje trauma, podizanje svesti, većina pokreta „emancipacije“ – sve je to ispovest bez pokajanja, rog lažne slobode. Svi su krivi, bilo ko, samo ne mi. Mi smo samo hteli da se obnažimo.
(Telegram kanal N. Sjundjukova; preveo Ž. Nikčević)
Preuzeto sa FB stranice Želidrag Nikčević
