Šta je sveta tajna ispovesti? Zašto, kome i kada treba da se ispoveda pravoslavni hrišćanin?
Sveta tajna ispovesti” sama za sebe ne postoji. Njoj uvek prethodi iskreno i duboko pokajanje, bez kojeg niti ima ispovesti, niti bi takva ispovest (bez pokajanja) imala ikakvog značaja.
Greh, svaki greh, ima tu silu i moć da nas odvoji od Boga, od neba, od večnog života, i da nas rine u pakao, u večnu smrt. “Plata za greh je smrt” (Rim 6,23) opominje sveti apostol Pavle. Time se greh pokazuje kao najveći, čak jedini protivnik i neprijatelj našeg spasenja.
A greh? Šta je upravo greh? Greh je kada neko misli, govori ili dela ono što Bog zabranjuje svojim zapovestima, ili pak kada ne misli, ne govori i ne dela ono što nam Bog zapoveda da činimo. Greh je, dakle, ne samo prestupanje zapovesti Božjih nego i ne ispunjavanje, ne vršenje istih. Greh je ne samo činjenje zla nego i ne činjenje dobra. “Uklanjaj se od zla, i čini dobro” (Ps, 36, 27) savetuje starozavetni Prorok. A novozavetni Apostol zahteva isto, samo drugim rečima: “Mrzeći na zlo, držite se dobra” (Rim. 12, 9).
Ako je, dakle, tačno, a tačno je, da nema čoveka da živi a da ne greši (kao što se stalno sluša u molitvama za umrle), i ako nas samo greh lišava spasenja i odvaja od Boga, onda je tačno i to da nema drugoga puta i načina za očišćenje grehova i povratka Bogu sem svete tajne Pokajanja i ispovesti. U ovoj svetoj Tajni čovek se čisti od svih onih grehova koje je učinio posle svetog Krštenja, zbog čega se često i naziva drugim krštenjem, krštenjem u suzama pokajanja.
Pokajanje je ugaoni kamen duhovnog života i našeg spasenja. Spoznanje svoje grešnosti, žalost zbog toga što smo gresima našim uvredili Boga, odluka da učinimo jednu suštinsku promenu u našem životu, i smireno pribegavanje svetoj tajni Ispovesti pred sveštenikom (= duhovnikom) predstavljaju sami početak našeg spasenja.
Šta je sveta tajna ispovesti?
Sveti Jovan Preteča, a i sam Gospod naš Isus Hristos, počeli su svoju propoved prizivom na pokajanje. “Pokajte se i verujte Evanđelje” (Mk. 1,15), često je ponavljao Gospod Hristos u toku svoje propovedi. Jer, niko se ne može spasti, ako se ne pokaje. Otuda je velika demonska prevara da se hrišćani nemarno odnose prema Pokajanju i ispovesti. Ne govorimo ovde o onima koji uporno tvrde da nisu grešni, ili o onima koji smišljaju “svoje načine” ispovedanja, jer ne žele da se “ponize” i sagnu glavu svoju pod epitrahilj duhovnika, kao što nalaže bogonadahnuti poredak Crkve. Ovde govorimo uglavnom o onim mnogobrojnim hrišćanima koji se zadovoljavaju obavljanjem drugih “verskih dužnosti” (svećenja vodice, slavljenjem krsne slave, odlaskom povremeno u crkvu, držanjem nekih posnih dana, i td), učestvovanjem u nekoj misionarskoj ili humanitarnoj akciji, vođenjem “maglovitih” razgovora sa duhovnim Starcima, bez i najmanje namere da se drže “uskoga puta” istinskog pokajanja. Tako oni smatraju, nažalost, da su dostigli u same vrhove duhovnosti, dok, ustvari, lutaju po smrtonosnim stranputicama nepokajanja, neosetljivosti i samodopadljivosti. Nemarnost naša za jedno odlučno pokajanje pokazuje se najjasnije našim interesovanjem za život i pogreške drugih i ne obraćanja pažnje na svoje lične grehe.
Greh je strašno zlo i opaka bolest duše. I to zlo koje zavisi od naše volje. To je plod našeg slobodnog opredeljenja. Strašno je zlo greh, ali ne neizlečivo. Dok neko drži žeravicu u ruci, ona ga neminovno peče. Čim je, međutim, baci, prestaje da ga peče. Isto tako biva sa grehom, koji je takođe jedna vrsta žeravice koja peče čoveka. Za one, naravno, koji ne osećaju ovo, govori ovako Sveto Pismo: “Držaće oganj u nedrima, i odelo njegovo neće izgoreti” (Priče 6,27).
Greh nije neki neprijatelj koji te napada spolja, nego zlo koje niče i raste unutra u tebi. Gledaj celomudreno” (Priče 4, 25) pa nećeš osetiti sramnu želju. Sećaj se budućeg Suda, pa ni blud, ni preljuba, ni ubistvo, ni bezakonje neće ovladati tobom. Ali, čim zaboraviš Boga, tada počinješ da misliš o zlim stvarima i da činiš bezakonja.
Na greh te vodi i gura svezli satana. Gura te ali ne može da te primora da grešiš. Ne može ti štetu naneti, ako te i niz godina sablažnjava, ako ti držiš svoje srce zatvoreno za njegove raspaljene strele. Međutim, ako bez otpora prihvatiš neku zlu želju, koju ti on predlaže i seje u tvoj um, zarobiće te i baciti u vrtlog grehova. Stoga, ne primaj seme greha, jer će on razoriti tvoju dušu. Iščupaj zlo iz sebe pre no što se rascveta, da ne bi, pokazujući u početku nemarnost, kasnije bio kažnjen “sekirom i ognjem” (Lk. 3,9). Trudi se da se izlečiš blagovremeno, dok je bolest tvoga oka u začetku, da ne bi kasnije uzalud tražio lekare, kada već budeš oslepio. Možemo, i hoćemo. Jer Bog naš je čovekoljubiv, neizmerno čovekoljubiv. Gresi jednog čoveka, i svih ljudi skupa, ne mogu da pobede bezdnu milosrđa Božjeg. Naše rane (duhovne) nikada ne mogu prevazići Njegovu isceliteljsku moć. Samo mu se predajmo sa poverenjem, i zavapimo u pokajanju kao David: “Kazaću Gospodu bezakonja moja” (Ps. 31,5). I onda će uslediti ono dalje iz toga stiha: “I Ti ostavi nečistoću srca moga”.
U svetlosti do sada rečenoga nalazi se odgovor na sve što Vaše pitanje sadrži. Konkretno: Zašto treba da se ispoveda pravoslavni hrišćanin? Za grehe svoje, jer “mnogo puta grešimo svaki dan”. Zato moramo uvek osećati sebe grešnim i kajati se. “Nema kraja pokajanju do same smrti”, veli prepodobni Marko Podvižnik.
Kome (ili pred kime) se treba ispovedati? Pred Bogom živim i svevidećim, od koga ništa nije utajeno ni sakriveno, i pred njegovim predstavnikom na zemlji -pravoslavnim sveštenikom? (=duhovnikom). Jer, svetu Tajnu pokajanja i ispovesti, kao Tajnu Crkve ustanovio je sam Gospod naš Isus Hristos, rekavši svojim Učenicima: “Primite Duh Sveti, kojima oprostite grehe oprostiće im se, a kojima zadržite, zadržaće se” (Jn. 20, 22-23).
Šta je sveta tajna ispovesti?
Ovo pravo “opraštanja i zadržavanja” grehova ljudima koji se kaju i ispovedaju, prenosilo se od Apostola Duhom Svetim na sve njihove naslednike – episkope i sveštenike – do dana današnjega, i prenosiće se do svršetka veka. Tako je svemudri i čovekoljubivi Gospod uredio, da i pored opšte grehovnosti svih ljudi, spasenje bude dostupno, pristupačno i ostvarljivo za sve posredstvom svete Tajne Pokajanja i Ispovesti.
I najzad kada treba da se ispoveda pravoslavni hrišćanin? Uvek kada oseti za to potrebu. Kada postane svestan svoga nekog pada, svoje grehovnosti, a pogotovu kada ga gresi počnu da peku kao živo ugljevlje. Nikada pokajanje ne odlagati “za sutra”, za “kasnije”, za “stare dane”. “Danas” je u našoj vlasti, a “sutra” je u Božijoj ruci. Niko od nas nije siguran da će mu sutrašnji dan biti darovan. Neka nas na revnosno pokajanje i na ispovest bez odlaganja pobuđuje i činjenica da “bez pokajanja nema spasenja”, kao i to da “posle smrti pokajanja nema”. Gospod u čemu zatekne, u tome će nam suditi, veli Sveto Pismo.
Foto i tekst preuzeti sa sajta https://manastir-lepavina.org/
