Ako kaniš pobijediti, ne smiješ izgubiti
Doživljaji smotanih tajnih agenata iz čuvenog stripa, koje vodi Broj Jedan, sve su aktuelniji, pa se crnohumorne replike junaka čuju i dan-danas. Kako na ulici i na žurkama, tako i u političkim debatama
Kada smo bili deca, smejali smo se Alanu Fordu, Bobu Roku, Grunfu, Sir Oliveru ili Broju Jedan. I sada se smejemo, sa nešto manjim entuzijazmom, zato što ga živimo. Tu, negde oko nas, lebdi Superhik, najveći neprijatelj misteriozne grupe TNT. Sve je uspešniji u svojoj misiji, dok krade od siromašnih i daje bogatima, kao istinski, tajkunski dobrotvor.
Vanvremenski strip slavi 50. rođendan i od kada su ga objavili u Italiji, a potom ga preuzeli Jugosloveni, sa maestralnim hrvatskim prevodom Nenada Briskija, doživljaji smotanih tajnih agenata odevenih u dronjke, koje vodi Broj Jedan, sve je aktuelniji, pa se crnohumorne replike junaka čuju i dan-danas. I na ulici, i na žurkama, i u političkim debatama.
Ako kaniš pobijediti, ne smiješ izgubiti
– Sad je trenutak velikih odluka. Bolje živjeti sto godina kao milijunaš, nego sedam dana u bijedi – buntovno je, sa stisnutom pesnicom, uzviknuo Bob Rok jednu od najomiljenijih poruka groteskne i iščašene realnosti. Kako pre pet decenija, tako i danas. Iako se radnja odvija na Petoj aveniji u Njujorku, sa centralom u maloj, bednoj cvećari, još onomad, u doba samoupravnog socijalizma, parodiranje američkog sna, opisano u bioskopu za siromašne, gde je ulaz besplatan, a izlaz je 10 dolara, narodi i narodnosti, odnosno običan radni čovek, u svakom od junaka prepoznao je – sebe. Kako je vreme prolazilo, tako smo sve više ličili na trapave gubitnike kojima Broj Jedan, u invalidskim kolicima, sa starom beležnicom, kao simbolom tajnih dosijea, čuva podatke o svakome i svačemu, od Homera naovamo.
Ako smo grunfovski rečeno, „videli budućnost i ustanovili da ne funkcioniše”, šta nam drugo preostaje, nego da iz crne beležnice Broja Jedan, kao simbola svake vlasti, od porodične do političke, nema izlaza. Valjda je zato, iako stvoren u Italiji, strip doživeo najveću slavu u bivšoj Jugoslaviji. Cvećara nas je podsećala na onu jednu, jedinu Kuću cveća, ali smo kasno ukapirali da ih ima mnogo više i da su stanari u njima i te kako živahni.
Vodeći se principa Commedie dell’arte, ali smeštenih u hladnoratovski Njujork, strip su crtali i pisali Roberto Raviola i Lusijano Seki, potpisujući se kao Maks Magnus & Bunker, a onda su junaci uleteli u jugoslovensko prostranstvo, najpre jedinstveno, a potom rasparčano u krvi. Čitajući Alana Forda, ne znamo da li da se smejemo ili da plačemo, pa je logično da smo izabrali ono prvo. Nije li lepše smejati se samome sebi, nego naricati nad sobom? Uostalom, kao malog, zvali su me Bob Rok. Ne zbog moje filozofske misli o „životu i bijedi”, već nepravilno dizajniranom nosu.
Ako kaniš pobijediti, ne smiješ izgubiti
Zašto se oko neprolaznih vrednosti i otkačenih replika junaka i dan-danas slažu i oni koji se, inače, ne mogu dogovoriti na kojoj strani sveta sunce izlazi? Lazar Džamić, autor do sada jedine ozbiljne studije o fenomenu ovog stripa u nekadašnjoj Jugoslaviji, sjajno je uočio da je prvi razlog taj, što likovi i njihovi odnosi beskrajno liče onome što su nekad bile, kako su izgledale i funkcionisale porodice.
Ako kaniš pobijediti, ne smiješ izgubiti!
– Svemoćni, nikad zadovoljni pater familias, koji se ne libi liberalne upotrebe štapa kao univerzalnog sredstva motivacije i kažnjavanja; mnogobrojni žalopojni rođaci, koji pate od svih mogućih bolesti; razna braća, sitni šverceri, mali lopovi ili samo nervirajuća konkurencija za ionako male kućne resurse; blesavi stričevi i ujaci, sa svojim komičnim pričama o ratovanju i raznim drugim podvizima; i naravno mi kao Alan – dobri, naivni… – napisao je Džamić.
Tako je Broj Jedan škrt, pa svu lovu grupe zadržava za sebe, a svojim ljudima deli mrvice. Ili, što bi se reklo, rade za njega na crno, ispod minimalca. Kao pravi gazda, često se zanese i ispriča poneku istorijsku priču u kojoj je lično učestvovao, što je metafora o besmrtnosti autokrata. Vremena se menjaju, ali oni ostaju!
Uvek u odelu, sa polucilindrom, Sir Oliver je Englez, najsposobniji član grupe, sa navikom da mazne sve što mu padne pod ruku i preproda svom pajtosu, sa čuvenim pozivom: „Halo, Bing, kako brat? Cijena, prava sitnica…”. Pokazuje li se u ofucanom smokingu Sir Olivera i pad moći nekadašnjeg imperijalnog carstva?
Ako kaniš pobijediti, ne smiješ izgubiti!
Kao pronalazač koji je u stanju da bez novca stvori najrazličitije izume koji gotovo uvek rade, ali nikada onako kako bi trebalo, Grunf je nemačkog porekla i često nosi majice sa najrazličitijim natpisima koji simbolizuju apsurdnost našeg bitisanja: „Tko leti vrijedi, tko vrijedi leti, tko ne leti ne vrijedi”. Ili, ona, pragmatična poruka: „Bolje častan uzmak nego nečastan poraz”.
Uz Jeremiju, koji boluje od svih mogućih bolesti i neprestano kuka kako će umreti, kao ličnost koja predstavlja hipohondriju, kao opšte mentalno stanje hladnoratovskog i potom, Fukujaminog liberalnog sveta, a bogami, i ovog sadašnjeg, tu je i glavni junak, naivčina i dobričina, Alan Ford.
Nije glup, a nije ni Ajnštajn. Ali, jedno je sigurno. Alan je sve ono što Džejms Bond nije, pa se u toj kontradiktornosti razvija čitava dramaturgija. Kako stripovska, tako i sociološka i politička. To što se strip najbolje primio u Jugoslaviji, a posle i u Srbiji, govori mnogo više o nama, nego o stripu. Uostalom, lik Alana Forda je, kao što je opšte poznato, crtan po uzoru na legendarnog Pitera O’Tula. Jedan od najvećih glumaca koje je svet video, nikada nije dobio Oskara za glavnu mušku ulogu. Obožavan, a nikada nagrađen, baš kao Alan Ford. Dakle:
Ako kaniš pobijediti, ne smiješ izgubiti!
Rečenice koje se ne zaboravljaju
• „Prvo hopni pa reci skoč!”
• „Mene će najviše pogoditi moja vlastita smrt!”
• „Bolje biti bogat nego ne biti.”
• „Dolje oni živio ja”.
• „Kupite cvijeće voljenoj ženi, ali ne zaboravite i na vlastitu.”
• „Poznati sicilijanski advokat tvrdi da je sve to plod policijske mašte.”
• „Ne vjeruj ženi koja laže.”
• „Ko hoda ne trči.”
• „Bolje izdati knjigu nego prijatelja.”
• „Ovdje leži, ne bježi jer nije svježi.” (epitaf)
• „Za domovinu ću dati sve, pa čak i nokat.”
