Evo nekih konkretnih saveta kada se dete suočava sa strahovima
• Prepoznajte da je strah pravi. Koliko god trivijalno strah može delovati, on izgleda realno za vaše dete i čini da se oseća anksiozno i uplašeno. Biti u stanju da se o strahu govori pomaže jer reči često uzimaju deo moći iz negativnog osećaja. Ako govorite o tome, strahu oduzimate moć.
• Nikad nemojte omalovažavati strah kao način prisiljavanja vašeg deteta da ga nadvlada. Govoreći: “Nemoj biti smešan! Nema čudovišta u ormaru!” možete naterati vaše dete da ode u krevet, ali to neće učiniti da strah ode.
• Ne pothranjujte strahove. Ako vaše dete ne voli pse, ne prelazite ulicu namerno kako biste ga izbegli. To će samo pojačati uverenje da se pasa treba bojati i izbegavati ih. Pružite podršku i nežnost prilikom približavanja objektu straha ili situacije s detetom.
• Učite decu kako da rangiraju strah. Dete koje može vizualizovati intenzitet straha na skali od 1 do 10, s tim da je 10 najjači, možda može “videti” strah manje intenzivno nego što je prvobitno zamislio. Mlađa deca mogu razmišljati o tome koliko su “puni straha”, budući da su puni “do kolena”, što ih čini ne tako uplašenim, “do stomaka”, što znači da je dete više uplašeno, ili “do glave”, kao istinski prestravljeno.
• Učite strategije za bavljenje strahom. Isprobajte ove jednostavne tehnike. Koristeći vas kao “sigurnu bazu”, vaše dete se može izložiti prema objektu straha, a zatim se vratiti ka vama na sigurnost pre ponovnog izlaganja.
Deca takođe mogu naučiti neke pozitivne tvrdnje o sebi (kao što je “Ja mogu to učiniti” i “Ja ću biti u redu“) da kažu sami sebi kada se osećaju anksiozno.
Tehnike opuštanja su korisne, uključujući vizualizaciju (npr. plutanje na oblaku ili ležanje na plaži) i duboko disanje (zamišljajući da su pluća baloni i dopuštaju im da se polako ispumpaju).
Maja Antonić, sistemski porodični i dečji integrativni psihoterapeut
Priča o vili / Tale about fairy
