O UKUSIMA SE NE RASPRAVLJA
Svaki put kad nas argumentom priteraju uz zid, kao opareni poskočimo i uzviknemo O UKUSIMA SE NE RASPRAVLJA!

Zašto bi iko u to posumnjao, pogotovo ako znamo da je u pitanju „sentenca“ starih Rimljana i u originalu se piše ovako: DE GUSTIBUS NON EST DISPUTANDUM!

Da li smo se ikad zapitali pre koliko vekova je nastala i u kojoj situaciji!?
Pripisuje se Juliju Cezaru i imala je u određenom kontekstu veze s izborom preliva preko salate: da li puter ili maslinovo ulje? One koji su se bunili, prekorio je upravo rečima „o ukusima se ne raspravlja“ i naredio da jedu ono što im je ponuđeno, s obzirom da su bili u gostima.

Jedno vreme, izreka je imala dvojako značenje, pa se smatralo da o ukusima ne treba raspravljati i zbog toga, što je OBJEKTIVNA STVAR i da je iluzorno suprotstavljati mišljenja o nečemu što je ili dobro/lepo ili loše/ružno.

Savremeno društvo se odavno oglušilo o ovu drugu „varijantu“ i čovek je postao apsolutni gospodar UKUSA, po cenu da čak i verbalno/vizuelno/neverbalno ugrožava i pojedinca i društvo.

Zašto je to tako!? Zato, jer u svojoj samoživosti, bahatosti, prepotentnosti, iako u dvadesetprvom veku, u stvari i ne zna šta se sve pod pojmom UKUS podrazumeva.

Ako se zapitamo zašto postoji DRESS CODE, odnosno pravilo „kako i u kojoj situaciji biti obučen“, doći ćemo do zaključka da u nekim profesijama postoji iz bezbednosno-sigurnosnih razloga, a u većini ostalih upravo zato da OBUZDA i UKROTI privatni ukus pojedinca na radnom mestu ili određenooj situaciji.

Možete li da zamisllite, na primer, stjuardesu koja u helankama, patikama , majičici, s nekom identifikacionom oznakom na grudima da je stjuardesa, radi svoj posao, jer joj je tako mnogo udobnije, sviđa joj se i breca se na svakog ko joj kaže da nije ukusno da tako „zategnuta“ putnicima nudi „čaj, kafu, viski“, izjavljujući pobedonosno „uostalom, o ukusima se ne raspravlja“! Koliko je još primera iz svakodnevnog života, televizijskih studija, kancelarija.

Ukus nije samo „ovo mi se sviđa, a ovo ne“, „imam pravo da obučem šta ja hoću, kad i gde hoću“. Sastavni deo našeg ukusa su VASPITANJE, OBRAZOVANJE, MANIRI.

UKUS je naša LIČNA KARTA! Nemušti jezik komunikacije, gde ćemo samo jednim pogledom na nečiju odevnu kombinaciju pomisliti„vidi se dama/gospodin“ ili s prezirom reći „koja seljančura/seljak“. Prošlo je vreme romantičarskog zanosa i izreke da ODELO NE ČINI ČOVEKA, već duša, emocija i to kakav je neko čovek, a ne šta ima na sebi. Uostalom, naš ukus je duboka intima svakog od nas, a s INTIMOM valja znati kako i kada je otkriti.
DUŠA je odavno usahla, EMOCIJA se sakrila, a ČOVEK postao ptica trkačica koja bezglavo trči za svojom sudbinom, ostavljajući iza sebe samo oblak prašine, UKUS NEUKUSA i zrnca peska u ustima!

Preuzeto sa FB stranice Jasmina Sanader

Similar Posts