Sveti Gerasim Jordanski je na obali Jordana osnovao manastir u kojem su se, po predanju, u Nedelju siropusnu sabirali drevni podvižnici sa svih strana, koji bi dolazili po blagoslov igumana i malo hrane za okrepljenje na početku Velikog posta, a zatim bi se uputili u svoje podvižničke kelije da bi se ponovo vratili na praznik Cveti. Sveti Gerasim Jordanski je usnuo u Gospodu 475. godine postavši putokaz mnogim generacijama monaha i mirjana u monaškom i hrišćanskom životu.
Takvu duhovnu visinu beše dostigao sveti Gerasim, da su ga i divlje zveri poštovale, pokoravale mu se i služile mu. Velika blagodat koju mu Bog dade, projavila se u priči o Svetitelju i lavu.
Naš Svetitelj se uvek ikonopiše sa jednim lavom. Zbog čega? Ovaj divlji lav je živeo pored prepodobnog Gerasima i čudesno ga služio svo vreme njegovog života. Ali, i kad se Svetitelj upokojio čudesno ga je pratio, i nad njegovim grobom neizmerno tugovao.
Jednog dana, dok je Svetitelj šetao obalom reke Jordana, sreo je toga lava. Čim se pojavio, počeo je da riče i da sa velikom mukom podiže jednu nogu. Šta se to beše dogodilo? Jedan veliki trn se zabio u nogu, koja je otekla, napunila se gnojem, te lav nije mogao ni da hoda od bola.
Kad je starac video u kako se teškom stanju našao lav, veoma se ožalostio. Približivši mu se, seo je na jedan kamen, uzeo lavovu šapu i pažljivo je posmatrao. Nožićem ju je zasekao, izvadio trn sa mnogo gnoja, pa zatim očistio ranu. Pošto ju je previo nekom tkaninom, oterao je lava. Međutim, on nije otišao. Nakon izlečenja, ostao je pored Svetitelja i nikad ga više nije napustio; pripitomio se kao ovca i pratio je starca poput istinskog učenika. Starac se čudio velikoj blagodarnosti divlje zveri, koja se zaista retko sretala sa drugim ljudima…
Preuzeto iz knjige Sveti Gersam Jordanski Istina – Izdavačka ustanova Eparhije dalmatinske, 2008. Beograd – Šibenik, edicija: Žitija svetih, prevod s grčkog: Sestrinstvo Trojeručice, Šibenik
Tekst je preuzet sa sajta Srpske Pravoslavne Crkve
