Na ovim prostorima žena je tučena oduvek. Često samo zato što joj je gazda, tj. muž, nervozan i besan. Setimo se samo “Korena” Dobrice Ćosića gde muž surovo bije ženu jer mu ne rađa dete, bije je konopcem u štali, da niko ne vidi, a ona ni jauk ne sme da pusti. Bije je jer mu se može, on je gospodar a ona nema kud. ( Dok se ona ne doseti pa zatrudni sa komšijom i rodi sina.)
Ako pogledamo naše izreke i poslovice, jeste da kažu da kuća stoji na ženi, ali toj ženi ne treba verovati kao ni pušci, a najgora je ona “Tuci ženu i tuci i mesto na kojem sedi.”
A gledajući celu našu istoriju, nikada nijedna žena nije izdala muškarca. Izdavali su ih očevi, braća, podanici, sve drugi muškarci ali nikada žena. Žene su odlazile sa njima u izgnanstvo, preuzimale poslove i državu posle njihove smrti, kao Irina Kantakuzin Branković, Prokleta Jerina, koja je sagradila grad, odlično utvrđenje po uzoru na velike utvrđene gradove po Evropi, da bi odbranila državu od najezde Turaka. Zbacio je i progonio rođeni sin, ni upola sposoban i odlučan kao što mu je bila majka.
Žene su ostvaljale udobnost svojih domova i bežale sa svojim muževima u pakao Drugog svetskog rata. Saša Božović je bila iz čuvene svešteničko-oficirske porodice Magazinović, a Olga Ninčić Humo ćerka predratnog ministra spoljnih poslova, obe ostavile udobnost svojih domova i prošle sve ratne strahote zarad svojih muževa.
Saša Božović se porađa u zatvorskoj bolnici u Tirani, gde je bila prebačena iz logora u Kavaji, a uhapšena jer je njen muž bio partizan. Dete joj umire od gladi i smrzavanja u ofanzivi na Neretvi.
Obe ove žene su dobro znale ušta odlaze kad su pošle za svojim muškarcima. Ja ne znam primer, a volela bih da ga neko zna pa da me demantuje, da je neki muškarac na ovim prostorima učinio tako nešto za svoju ženu.
Ovi prostori su uvek označavali muškarca kao slabića ako bi se usudio da pokaže i ljubav, a kamoli žrtvu za neku ženu, izuzev majke. Mogao je to da bude i herojski čin, ali ako je učinjen za ženu i zbog žene, onda to nije herojstvo nego slabost.
Tuci ženu i tuci i mesto na kojem sedi
Ono što najviše poražava je činjenica da, uprkos zakonskoj ravnopravnosti i zaštiti, ovde žene i dalje bivaju prebijane i ubijane. Za poslednjih deset godina njih 340, sve od svojih bivših ili aktuelnih partnera.
Šta bi tek bilo da nismo zaštićene Zakonom?
Koliko se ovde sve drugačije gleda kad je žena u pitanju imamo svakog dana pred očima. Svi pričamo o “sponzorušama“, osuđujemo devojke koje vrebaju solventne muškarce da sebi obezbede dobar život bez mnogo rada. Najveći uspeh je kada postignu da se udaju za nekog od njih.
Aha. A vekovima ovde živela institucija miraza, i to je sve bilo normalno i opravdano. Do drugog svetskog rata, biti devojka bez ikakvog miraza je bila presuda, ravna zatvorskoj kazni. Takva devojka nije imala šanse da se uda u neku iole dobrostojeću kuću, prosečnu po imetku. Kako joj se miraz povećavao, tako su rasle šanse za dobru udaju.
Znate li priču o Vasi Ladačkom? Svi je znamo. Voleo lepu al sirotu pa oženio miraždziku.
Zbog miraza se očevi nisu radovali kad dobijaju ćerke, trebalo je namaći više para i njiva za njihovu udaju! Ćerka je bila čist trošak, neko koga hraniš i odevaš, i još platiš da ti ga odvedu od kuće.
I to je bilo normalno, ustaljeno, poželjno. Niko nije osuđivao te muškarce koji su ostavljali lepe i sirote i birali bogate sa kojima su dobijali materijalni imetak.
Sada, kad žene to rade, to je za osudu.
Hteoh da napišem, pusto tursko, ali se setih da NIJE tursko nego vizantijsko.
Postoji jedan srednjevekovni priručnik, “Pčela” se zove, koji govori o ponašanju prema ženi u to doba. Uglavnom nije bila dostojna ni ime da joj se zapiše, pa mnoge naše princeze se uzgred pominju da su postojale ali im se imena ne zna. Žensko je moglo da bude uvaženo samo kroz odricanje, ćutanje i patnju. I rađanje muške dece.
Tuci ženu i tuci i mesto na kojem sedi
Uvek imamo krivca. Ženu.
Pa nešto razmišljam, gledajući današnje žene.
Postoje one koje su preterale i krenule nekim skrajnutim putevima koja baš i ne vode na neko dobro, postoje one koje su ogrubele, zaboravile da budu žene, postoji sve i svašta, kao i svuda.
Ali, sagledavajući kako smo tretirane i maltretirane kroz vekove, da vam ja kažem, SJAJNE SMO.
Ja sam okružena i vidim i ovde, kroz ovaj intrnet prozor, da ima hrabrih i divnih žena koje se hvataju u koštac sa životom i junački ga nose, sve sa nalakiranim noktima i frizurom. Vojničkim korakom, onim strojevim, marširaju kroz život u visokim štiklama, brinu se o ručku ali o i celulitu, trude se da budu savršene. Pametne, poželjne, službenice koje dođu na posao a celu noć su dežurale pored deteta sa temperaturom. Razvlače malo para po dugačkom mesecu i izgledaju čarobno u kineskim krpama.
Kapa dole za te žene, ali i za muškarce koji ih podržavaju i ne misle da su manje muškarci ako pokažu “slabost” prema ženi.
