Optužuju Boga za sve nesreće
Na putu ka kući, jedne vetrovite večeri, razmišljao sam o teškoj temi koja me već dugo muči. Sve češće primećujem ljude koji optužuju Boga za sve nesreće i nevolje koje ih snalaze. Kao da očekuju da će Bog, negde sa nebeskog prestola, odjednom uzeti stvari u svoje ruke i popraviti sve što je pošlo naopako u njihovim životima. Ali, dok tako krive Boga, udaljavaju se od Njega i, što je još važnije, ne prihvataju ga u svoje srce i svoju dušu.
Osećao sam da to udaljavanje stvara prazninu koju ništa ne može popuniti. Kao kada izgubite ključeve od kuće i shvatite da vam je sve što imate zaključano iza tih vrata – nedostižno.
Bes, osećaj nevoljenosti i napuštenosti rastu u toj praznini, a život gubi sjaj. Sve što radite postaje rutina bez radosti, a svaki dan prolazi bez ikakvog smisla.
Razmišljao sam o prijatelju iz mladosti, Siniši, koji je bio pravi primer ovog fenomena. Siniša je nekad bio vesela osoba, pun života i entuzijazma. Međutim, kada su ga zadesile teške životne okolnosti, njegova vera je počela da se kruni. Počeo je da krivi Boga za sve: za gubitak posla, za bolest koja je pogodila njegovu majku, pa čak i za loše vreme koje je uništilo njegovu baštu. Svakim danom postajao je sve besniji, a njegov osmeh, koji je nekada osvetljavao čitavu prostoriju, nestao je.
Pokušavao sam da mu pomognem, da ga podsetim na stare dane kada je verovao da se sve dešava s razlogom i da Bog ima plan za svakoga od nas. Ali Siniša je bio neumoljiv. “Bog me je napustio”, govorio je.
S vremenom, Siniša je postao gotovo neprepoznatljiv. Sve što je radio, radio je bezvoljno i s gorčinom. Njegov mu rad više nije donosio zadovoljstvo, a njegove su se oči sve češće zadržavale na praznim zidovima, kao da traže odgovore koje nije mogao da pronađe. Ništa mu više nije pružalo radost, ni sunčan dan, ni dobar obrok, ni društvo prijatelja.
Jedne večeri, dok smo sedeli u njegovom mračnom dnevnom boravku, shvatio sam šta ga zaista muči. “Siniša”, rekao sam tiho, “možda ne možeš da promeniš sve što ti se desilo, ali možeš da promeniš način na koji gledaš na to. Kriviš Boga, ali jesi li ikada razmislio o tome da si možda ti taj koji treba da se promeni?”
Njegovo lice se steglo, a oči su se napunile suzama. “Ali kako?” pitao je, očajnički.
“Neka Bog uđe u tvoje srce”, rekao sam, “prestani da ga kriviš i počni da tražiš način da sebe popraviš. Možda ćeš tada videti svetlo koje tražiš.”
Te reči su ga potresle. Nije bilo lako, ali malo po malo, Siniša je počeo da menja svoj pogled na svet. Prestao je da krivi Boga za sve loše što mu se desilo i počeo je da traži načine da sam popravi svoj život. I čudo se desilo – njegova vera se vratila, a s njom i radost.
Shvatio sam tada, te vetrovite večeri, da je ključ sreće u nama samima. Dok krivimo Boga i očekujemo da On popravi stvari, ne radimo ništa da bismo popravili sebe. Ali, kada otvorimo svoja srca i duše, kada prihvatimo odgovornost za svoje postupke i pokušamo da promenimo sebe, tada pronalazimo pravu sreću i smisao života. A Bog, sa svim svojim čudima, ponovo postaje deo našeg sveta.
Goran Janjić, Hipnoterapeut
www.goranjanjic.com
