Šta je telesna psihoterapija i kako pomaže
Leptirići u stomaku, knedla u grlu, kleckanje kolena, motka u dupetu, držati jezik za zubima, slon stoji na grudima, pao je kamen sa srca, zarumeneli se obrazi, nervozno cupka stopalom…
Kako sve telo sugeriše, informiše, podržava?
Telesna psihoterapija bavi se razrešavanjem telesnog oklopa, omogućava čoveku da uvidi na koji način blokira energiju, i samim tim svoje emocije, ali istovremeno mu daje načine da se oslobodi takvog obrasca, omogućava mu da u bezbednom okruženju oseti neprijate emocije, možda i po prvi put, ali i da razvije kapacitet za doživljavanje prijatnih osećanja.
Telesna psihoterapija omogućava klijentu da razvije osećaj samokontole u situacijama u kojima mu je to neophodno, ali i da živi slobodno i nesputano kada je to moguće. Kroz psihoterapijski proces uči da prevazilazi nedaće na adekvatan način, da razvija kapacitete za autentičan život, ali i da povećava doživljaj lične efikasnosti u borbi sa nedaćama i situacijama koje su ga do tada nadjačavale.
Šta je telesna psihoterapija
Dakle
Kada se rodimo bivamo slobodni i postupamo bez ikakvog ograničenja, međutim negde oko druge godine dete počinje da se susreće sa zabranama, pravilima, ali i kaznama za neko svoje ponašanje. Počinje da se upoznaje sa normama i socijalno poželjnim ponašanjem. Usvajanje ovih normi za dete koje je pre toga bilo slobodno predstavlja određeni stres, predstavlja frustraciju i od deteta se očekuje da “upakuje” svoje emocije i usvoji adekvatno ponašanje.
Kako dete to radi?
Dete koje je po svojoj prirodi nemirno, radoznalo, puno energije i koje ima potrebu da bude neprestano u pokretu, slobodno i nesputano, dobija od odraslih komandu da sedi mirno, pod pretnjom kazne. Kako su odrasli svojim represivnim zahtevima i ponašanjem stvorili kod deteta strah od kazne, ono će primorati sebe da ograniči svoju radoznalu i nemirnu prirodu.
Da bi to moglo da učini, dete mora da zauzda spontano kretanje životne energije u svom organizmu. Ono uspravlja i koči mišiće vrata i leđa. Snažno steže mišiće zadnjice. Na taj način naglo zaustavlja, usporava spontani tok energije ka nogama i rukama. Usporava disanje i napreže stomačne mišiće i mišiće vrata kako bi moglo da kontroliše disanje. Time usporava unos potrebne količine kiseonika u organizam, što automatski dovodi do osećanja umirenja i usporavanja pokreta svog tela. Dete će to ponavljati sve dok potpuno ne stekne veštinu da miruje i obuzdava svoju potrebu za kretanjem. Na taj način će udovoljiti zahtevima odraslih ali će u isto vreme izgubiti spontanost i u velikoj meri će usporiti tok životne energije. kroz svoje telo. Pozitivan efefekat ovog ponašanja će biti sticanje samokontrole, a negativan će biti preterana samokontrola, čak i u situacijama gde je potrebno otvoreno reagovati.
Pre nego što je naučilo da kontroliše svoje potrebe i da ih odlaže, dete je nalazilo zadovoljstvo u spontanosti slobodi kretanja. Nakon izgrađivanja navike da se ponađa kontrolisano, ono od te navike stvara šablon koji počinje da utiče na sve sfere detetovog života. Tako ono dolazi u situaciju da kada je nešto smešno i kada je smeh društveno prihvatljiv, ono će i u toj situaciji kontrolisati intezitet svog smeha, umesto da pusti sebe da se smeje prirodno. Uskraćujući i umanjujući sebi zadovoljstvo u svemu, posebno tamo gde nema potrebe za tim, dete, kasnije odrasla osoba, postaje rob svog telesnog oklopa i sve više oseća nezadovoljstvo sobom i svojim životom.
Termin koji Vilhelm Rajh (osnivač telesne terapije) uvodi – mišićni oklop – označava mišićne tenzije koje ljudi proizvode kako bi suzbili emocije, što predstavlja ekvivalent oklopu koji klijent oseća na psihičkom polju gde se koristi mehanizmima odbrane kako bi potisnuo svoja osećanja.
Cilj Telesne psihoterapije jeste oslobađanje zakočene životne energije otklanjanjem blokova (mišićnih i disajnih), uz ispoljavanje emocija, ali i razvijanje kapaciteta za doživljavanje osećanja sreće, ljubavi, spontanosti, kapaciteta za uživanje u seksualnosti.
Dok potiskujemo neprijatna osećanja, strah, bes, ljutnju, zabrinutost, mi istovremeno uskraćujemo sebi šansu i za osećanje prijatnih osećanja kao što su ljubav, radost, sreća, te je zato cilj psihoterapije razvijanje kapaciteta za doživljaj i prijatnih i neprijatnih osećanja.
Tekst priredila
Đurđa Kadijević
